stuck in the middle...

Počeo sam pisati neku kratku priču, ali od masu ideja više mi se niti jedna ne sviđa, a taman sam gotov sa uvodom. Ima li itko kakvih prijedloga u koji žanr da ovo pretvorim? Dramu, komediju, horor?

I

Polagano je iskliznuo iz crnog sna. Trebalo mu je tri pokušaja da otvori oči i fokusira se na poznati prizor plafona svoje sobe sa pripadajućom pukotinom u lijevom gornjem uglu - ostavštinom velikog potresa 1996. - i okrhnutim lusterom kojeg je njegov mali nećak načeo lopticom za tenis niti dva tjedna od kako ga je dobio na poklon za useljenje. Poznata mučnina nastupila je čim se sjetio kakav je život koji mora živjeti još jedan dan.

Marko. Marko se zove.

„Čudna si ti biljka, Marko“ – rekao mu je nedavno jedan poznanik na kavi nakon posebno žustre rasprave o ukusima u glazbi (o kojima se, izgleda, ipak ne bi trebalo raspravljati), a Marko je baš pomislio kako je to dobar opis za njega. Biljka. Premda je na prvi pogled tipičan predstavnik homo sapiensa, činjenica je kako sam sebe nekad podsjeća na kakvu sobnu biljku. Vrijeme uglavnom provodi na jeftinom trosjedu kojeg u šali naziva „anatomskim“ jer je djelovanjem svog dupeta kroz funkciju vremena u njemu napravio brazdu koja mu oblikom savršeno odgovara. Uljuška se tako naš junak svako popodne učahuren u svoj kauč, te vegetira uz biljne preparate koje mu dostavlja poznati prika sa jednog od sunčanih otoka lijepe naše. Većinu dana razmišlja o smislu života kojeg svako nekoliko uhvati za rep samo da bi ga odmah potom izgubio u ljubičastoj izmaglici poslijepodnevnog spokoja. Novac mu nije problem. Nešto dobije sa burze rada, drugo zaradi prodajući ono što ne popuši, a treće (ako treba treće) dobije od roditelja. Još uvijek su živi, zdravi i zarađuju, a kako su većinu života proživjeli u sustavu u kojem nisu upoznali strah od gubitka posla i ugrožavanja egzistencije, valjda mu mogu tu i tamo malo pomoći. Ipak je on neka nova generacija. Generacija koja živi u iluziji izobilja i konstantnom strahu od gubitka tog virtualnog bogatstva koje im je konstantno na dohvat ruke, tik izvan dosega. Snalazi se naš junak i na pregršt drugih načina. Otkupljuje bonove za studentske kantine od cijele male vojske mladaca kojima je hladna gotovina puno korisnija vikendom navečer od zakonom propisanih papirića. Marko je i pravi strah i trepet sportskih kladionica, a nije ni čudo s obzirom koliku minutažu je sakupio upijajući sportske sadržaje svih formata. Marko je svjestan kako ne radi pretjerano na svojoj budućnosti, ali paše mu ta uloga. On je kralj pat pozicije, štovatelj statusa quo.

Sve bi bilo ok da nije bilo te proklete poruke koju je primio prošli tjedan na svojoj omiljenoj društvenoj mreži. MalaPlava95, poznata u rodnom listu i kao Vesna, javila mu je kako se želi naći s njim na kavi. Zadnji put ju je vidio prije četrdesetak dana prilikom jednom ludog izlaska. Njihov susret je bio kratak i sadržajan.


II

„Potrošio si je?“ –zaderao se Ante pokušavajući nadglasati Thomsonovu dreku koja je razarala slabašne zvučnike njegova Golfa.

Marko se nasmijao.
„Nije da se hvalim. Nije bilo bogzna kako. Cura je bila totalno ulešena, a i ja sam jedva stajao na nogama. Jebiga, mala je nekakva cajkuša, ali nema veze.“

„U pet ujutro sve prolazi, jel'da buraz?“ – nacereno će Ante pružajući mu šaku na pozdrav.

„Ne dijelim tvoj entuzijazam, ali da, treba iskoristiti što ti život pruža. U svakom slučaju, izbaciš me pokraj trga, nalazimo se na kavi. Poslala mi je poruku jučer. Kao, želi me vidjeti.“

„Opa, mala bi još. Pa nisi ti to loše odradio, a meni pričaš bajke kako te nema vani, kako uopće ne izlaziš.“

„Nisu to priče. Nisam bio vani mjesec dana. Ima jedno pet tjedana da smo zabrijali“

Ante je zgazio na kočnicu svom snagom i skrenuo pokraj ceste kao da je vidio duha kako prelazi put. Stišao je Thomsona i okrenuo se prema marku razrogačenih očiju.

„Pet tjedana!?“

„Da?“

„Budalo, ako te žensko zove mjesec dana nakon lošeg seksa to može značiti samo jedno! Jesi li koristio kakvu zaštitu?“

„Molim? Ma daj, ne pizdi, kakva zaštita, kakve gluposti. Nema teorije da je trudna.“

„Znači, koristio si zaštitu?“

„Nisam, ali znam kako se jebe, čovječe. Ja sam oprezan, nema crnjaka.“

„Oprezan si... a dobro.“ – Ante se izvijao provjeravajući mrtvi kut dok se pokušavao ponovno uključiti u promet usred subotnje špice. „Nadam se da si oprezan i u 5 ujutro, mrtav pijan.“

Vožnju su nastavili u tišini. Marko se zagledao u vlastiti odraz u bočnom retrovizoru. Osjećao se pomalo glupo jer cijelo ovo vrijeme nije uopće razmislio o pravom razlogu zašto ga Vesna želi ponovno vidjeti. Nije odjednom umislio kako su njegove vještine u krevetu evoluirale do točke gdje uništava cure za sve druge muškarce. Jednostavno nije razmišljao. To je vještina koju je doveo do savršenstva tijekom godina. Nije razmišljao o životu, samo je opušteno plutao i pustio rijeku da ga nosi. Antine riječi ošamarile su ga neugodnom dozom realnosti. Osjećao je kako mu srce ubrzano lupa, a struja koja ga je nosila opasno ubrzava. Ante je vozio slalom između natrpanih automobila, kao da je i sam htio da cijela priča uskoro izađe na vidjelo.

Nakon nekoliko minuta, stigli su do glavnog trga. Marko je izvadio vrećicu marihuane, pokazao je Anti i stavio je u pretinac. Pružili su jedan drugom ruku, a Ante mu je prilikom rukovanja utisnuo smotanu novčanicu u dlan.

„Hvala na vožnji“ – dobacio je Marko izlazeći iz auta.

„Hvala tebi na dostavi, buraz. Pazi se s tom malom, nedaj da te jebe. Mislim... ma znaš šta mislim.“ – Rekao je uz osmijeh koji mu je rijetko silazio sa lica i nestao u gužvi raznobojnih prometala.

„Jebote, desničar koji puši travu. Svašta ćeš vidjeti. Još i kurtone zagovara.“ – rekao je sebi u bradu Marko i uz kiseli osmijeh zaputio se prema slastičarni gdje se nalazio sa Vesnom.

Crvenkapica

I

Veliki zidni sat počeo je otkucavati ponoć. Teška zvonjava ispunjavala je prašnjavi hodnik urešen raznobojnim tepihom iz nekih drugih vremena. U dnevnom boravku, zamišljeni trojac prenuo se iz neugodne tišine.

„Zar je već tako kasno?“ – povikala je Petra skočivši sa stolice. Krenula je užurbano tražiti svoj mobitel po stolu na kojem je još uvijek stajala raširena karta Monopola, iako su od partije odustali još prije nekoliko sati. – „Tako ti to ide, čaša vina, malo tračanja i vrijeme proleti. Nisam vas htjela držati budnima tako dugo.“

„Ma daj, ne govori gluposti. Zašto jednostavno ne prespavaš ovdje? Znaš da imamo sobu viška. Meni i Dadu je ova kuća prevelika, sreća što smo ovdje samo par tjedana godišnje.“ – rodica Antoneta je zvučala iskreno iako je jedva čekala pospremiti i poći u krevet.

„Ne, ne. Kratka šetnja do bakine kuće dobro će mi doći da malo razbistrim glavu. Sutra sam u gradu kod notara, moramo potpisati još neke papire i moram mu platiti. Znaš, zadnji put mi se činilo da me malo previše gleda.“

„Zar ne!? To sam i ja primjetila, ali rekla sam ti ja, kada se pojavi neko novo lice, odmah se svi zainteresiraju...“

Dado je samo promatrao dvije zapričane žene kako sakupljaju stvari sa stolova i pitao se odakle im toliko energije za prazna naklapanja. Nakon dugog poslijepodneva druženja i njemu su kapci postajali neugodno teški. Ipak, Petra mu nikada nije bila mrska i nije mu teško padalo provoditi vrijeme s njom. Sviđala mu se njezina mlađahna pojava. Iako je sa freško napunjenih trideset bila tek godinu dana mlađa od njegove supruge, Petra se prema njoj činila punom životne energije.
Iznenadila ga je kada je stigla na selo prošlog utorka. Istrčala je iz još upaljenog automobila u zagrljaj svojoj rodici i dok su njih dvije cičale i poskakivale poput školarki, Dado je zastao na trenutak gotovo zbunjen njenom vitkom pojavom. Bila je obučena u crvenu sportsku trenirku sa kapuljačom i predimenzioniranim logom jednog od globalnih brendova. Bila je to jedna od onih trenirki koje se nikada ne prljaju na sportskim borilištima, već služe kako bi pomodne djevojke u njima čak i na kavi davale svima do znanja kako redovito idu na pilates. Uske hlače grlile su savršene obline njezine stražnjice. Petra je znala što joj je priroda dala i nije se bojala to koristiti. Sa osmjehom na licu, prišla mu je i zagrlila ga naslonivši glavu na njegovo rame. Kratka crna kosa otkrivala je nježne linije vrata i ramena koje je krasio srebreni lančić. Dado je samo promrmljao pozdrav i požurio parkirati joj auto. Antonetina fiksacija uređenjem kuće i plakanje nad vječno negativnim testovima trudnoće ostavljale su traga na bračnoj harmoniji. Dado je sve više vremena provodio maštajući o nekom drugom životu koji je mogao biti, ali eto, nije. U takvim trenucima samo je htio što prije pobjeći ili promjeniti temu.
Razmišljao je tako Dado o sebi, Antoneti i Petri dok je polagano radio na svom sedmom viskiju. Antoneta ionako više nije brojala. Cure su još uvijek pričale.

„Treba li ti pomoć sa posuđem?“ – upitala je Petra.

„Ni govora! Pa praktički si cijeli ručak skuhala sama, a mi smo tebe zvali u goste.“ – povisila je ton Antoneta, zapriječivši joj put u kuhinju. – „Jesi sigurna da ne želiš ostati preko noći? Neka te barem Dado preveze autom?“

„Ne. Mjesec je pun, puteljak će biti dobro osvjetljen, a vukova se ne bojim, to znaš.“

Dado se pridigao iz stolice manirom reumatičnog starca i pozdravio se s Petrom poljubivši je u obraz.

„Mislim da je pametnije da te ja povezem. Znaš da su vukovi zaklali pola stada ovaca starome Viceliću za prošlog punog mjeseca?“

„Hvala stari, znam ja da se ti brineš za mene...“ – odvrati mu ona potapšavši ga po nabreklom trbuhu. - „...ali ja sam ti vučja mlada.“

Dado se okrene svojoj ženi sa zbunjenim izrazom na licu i kimne glavom prema Petri.

„Ah da, ne znaš ti tu priču. Jedno ljeto dok smo svi bili tu na selu Petra je pronašla vuka kojeg su noć prije hvatali i ozlijedili lovci. Tri dana mu je kriomice donosila vodu i hranu. Vjerojatno ga je spasila. Nama ostalima je za to rekla tek kada je otišao. Nismo joj vjerovali dok nismo našli vučju dlaku i krvavu mrlju na mjestu gdje je ležao. Luđakinja bila, luđakinja ostala.“

Petra se samo nasmijala - „Vidimo se sutra društvo. Javim se po povratku iz grada.“


II

Nijemi mjesec pretvaro je cijeli krajolik u negativ seoskog pejzaža. Bura je očistila nebo i ono se sada nesmetano prostiralo veličanstveno i zvjezdano poviše krša. Osim ponekog zrikavca čuli su se jedino njeni koraci na šljunčanom puteljku preko Bodiroga brda iza kojeg je smještena kuća bake Petre po kojoj je i dobila ime. Već se nakupilo poprilično godina od kada je baka umrla, a kuća ostala u nasljedstvo Petri i još nekolicini rođaka koji su se spremno odrekli svojeg dijela nekretnine kada im je priopćeno da na njega trebaju platiti porez. Ona se nije htjela odreći stare kuće iako nije imala ideju što sa njom napraviti. Htjela ju je preurediti u vikendicu, ali tko još ima novca za takvo što u ovo doba? Trebale su joj pune tri godine da napokon sakupi hrabrosti doći na selo i prihvatiti se posla oko sređivanja papirologije. Stara obiteljska kuća dočekala ju je hladna i turobna, puna staromodnog namještaja i ustajalih uspomena. Njezini škripavi podovi skrivali su sjećanja na ljeta provedena u krugu obitelji, dječju graju, suze i smijeh.

Šetajući na friškom seoskom zraku, zabavljala se upravo uspomenama iz djetinjstva. Sjetila se prvog poljupca koji joj je, na nagovor rođaka Marka, dao susjedov sin, Nikša. Sjedili su na klupici pokraj puteljka koji je vodio u susjedno selo i gledali zvijezde na ljetnom nebu. Nikša ju je promatrao dugo vremena dok nije prikupio hrabrosti i bez najave je poljubio u obraz. Ostatak društva ih je odmah počeo zadirkivati i nisu prestajali dok jadni Nikša nije iz protesta otrčao kući. Bilo je to ljeto 1990. Možda i najbolje ljeto njezina djetinjstva.

Iznenada, šum iz obližnjeg žbunja prekinuo je Petru u prebiranju po uspomenama. Ustuknula je. Pogledala je oko sebe. Ništa se nije micalo. Čuli su se samo oni isti zrikavci i automobil koji je jurio negdje u dolini, jedinom seoskom cestom.

„U kurac, starim.“ – rekla je naglas i nastavila koračati.

Sjetila se ponovno vuka kojeg je, kažu, spasila. Bilo je to niti tjedan dana nakon prvog poljupca nesuđenog seoskog Casanove. Tog dana, krenula je sa rođacima u istraživanje velike šume koja se prostirala od bakinog imanja, preko jednog dijela Bodiroga brda i daleko prema horizontu. Dugo su se probijali kroz žbunje i paukove mreže razapete između visokih stabala. Šuma je postajala sve gušća. Vlažni zrak bio je ispunjen mirisom mahovine. Ipak, nije ih bio strah, a stari puteljak između stabala je još uvijek bio vidljiv. Osjećali su se kao veliki avanturisti. Nakon pola sata hoda naišli su na malu livadu. Okupana suncem, ta mala zelena čistina činila se kao oaza usred pustinje. Prava mala dječja oaza, zaštićena od pogleda odraslih, prekrivena mekanom travom i pokojim divljim cvijetom. Savršeno igralište. Proveli su cijelo poslijepodne u igri na livadici, a napravili su i improvizirano skrovište od granja sakupljenog naokolo.
Vrativši se kući navečer, nisu nikome priznali gdje su bili, ali roditelji i nisu bili pretjerano zabrinuti. Selo je bilo sigurno i većina djece je tumarala naokolo bez ograničenja. Vukova te godine nije bilo mnogo i nisu se spuštali do sela. Prije spavanja Petra je shvatila da na ruci nema sat koji joj je majka darovala nekoliko dana prije odlaska na selo. Bio je to mali digitalni sat kojeg je mama dobila na poklon u velikom pakiranju praška za veš. Sva djeca su ih imala. Ona je svoj ostavila u skrovištu na livadici. Odlučila je poći po njega sljedećeg dana, odmah nakon doručka.
Došavši ponovno do livadice, odmah je našla sat. Stavila ga je na ruku i krenula nazad kada je začula teško disanje iza sebe. Okrenula se i na svoje zaprepaštenje vidjela vuka niti desetak metara od sebe. Bio je to mali vuk, tek veličine osrednjeg psa. Njegova tamnosiva dlaka bila je uprljana i mokra. Na donjem dijelu vrata imao je veliku ranu oko koje je krzno bilo prljavo crveno. Gledao ju je isplažena jezika, izmoren i slab. Stajali su tako nijemo nekoliko trenutaka, a tada je životinja oprezno krenula prema dječjem skrovištu. Legao je na pruće i teško disao. Vidjelo se da je u boli. Petra je polako koračala unazad prema drveću i baš prije nego je mislila pobjeći, pogledala je vuka još jednom. Nije joj se činio strašan kakvim ga je baka uvijek opisivala. Izgledao je kao pas. Bilo joj ga je užasno žao i nije shvaćala zašto bi itko naudio tako lijepoj životinji.
Kasnije tog popodneva sakupila je hrabrosti i ponovno se zaputila prema livadici. Sa sobom je nosila mali sendvič sa šunkom koji su joj napravili za užinu i bocu vode koji je napunila u obližnjem potočiću kako ne bi izazivala sumnju. Oprezno je provirila između stabala. Vuk je još uvijek ležao nepomično. Polaganim koracima se približavala zvijeri. Srce joj je luđački lupalo. Kada je prišla na desetak koraka od njega, vuk je iznenada digao glavu i pogledao je. Bez riječi, pružila je sendvič i bocu prema njemu. Vuk se pokušao pridići, a Petra je u panici bacila stvari na pod i pobjegla glavom bez obzira.
Sutradan je ponovila isti postupak. Došavši na livadu, vidjela je da je jučerašnja hrana pojedena. Boca je bila na podu, poluprazna. Petra je ispraznila ostatak vode na tlo napravivši malu lokvu i bacila novi sendvič ispred vuka koji je sada već ležao uspravne glave. Činio se malo bolje.
Treći dan, došla je sa hranom, ali u skrovištu vuka više nije bilo. Zamijetila ga je u kutu livade između stabala. Bio je uspravan i gledao ju je. Zagledavši se malo bolje primjetila je još jednog, većeg vuka kako proviruje iza jednog od stabala. Zatim još jednog i još dva sa druge strane. Cijeli čopor ju je gledao. Svi su bili veći od njenog vuka. Ogromni. Snažni i opasni. Izgledali su točno onako kako je zamišljala vuka iz bajki i slikovnica. Prije nego je uspjela pobjeći, vukovi su se okrenuli i jedan po jedan, nestali u sjeni najgušćeg dijela šume. Tek sutradan Petra je otkrila rođacima i rodici Antoneti što je napravila. Roditelji nikada nisu saznali. Čak i sada, kada bi takvu priču bilo zanimljivo čuti za jednim od obiteljskih okupljanja, Petra jednostavno nije o tome željela pričati. To je bila njezina mala tajna.

III

Nakon dobrih pola sata hodanja, šljunčani puteljak se polako pretvarao u zemljani. Ostao je samo onaj dio puta do bakine kuće koji je vodio kroz šumu, a taj čak ni njoj nije bilo svejedno proći po mraku. Ubrzala je korak i odlučno krenula kroz šumu, ali već nakon nekoliko metara postalo je tako mračno da više nije mogla jasno vidjeti put. Naprezala je oči u tamni i polagano slijedila stazu. Od kada je zadnji put bila na selu drveće je izraslo još veće, a ljudi u selu bilo je sve manje pa je čak i lokalno dragovoljno vatrogasno društvo odustalo od redovitog čišćenja šumskih puteva.

„Prije se za ovakve mjesečine vidjelo kao po danu.“ – promrmljala je sebi u bradu

Odjednom, ponovno šum negdje iza nje. Zastala je, ali ovaj put nije imala hrabrosti pogledati iza. Osjećala se glupo. Kao da je zaboravila na ove noćne šetnje i sve čudne zvukove kojima priroda zastrašuje uljeze. Kao djevojčica naučila se uopće ne obraćati pozornost na njih, a sada se ponašala prestrašeno poput djeteta koje su mama i tata prvi put odveli izvan grada. Sjetila se kćerke tatine rodice iz Njemačke. Mala Stefani. Roditelji su je doveli jedno ljeto iz Frankfurta na selo po prvi put u životu. Jadna cura se bojala svega od krave do kornjače, a čim je pao mrak s njom se nije dalo poći više od dvadesetak metara od kuće.

Petra je nastavila hodati dok nije ponovno čula krckanje grančica, ovaj put još bliže. Okrenula se oko sebe, uznemirena. Disala je ubrzano. Nije čula ništa. Čak ni zrikavce. Nastavila je malo brže hodati. Obuzeo ju je grozan osjećaj blizine nečega stranog. Oči su joj se privikle na tamu i vidjela je put jasno. Ponovno, šum među drvećem. Ovaj put nešto je zastreslo lišće jednog od mladih stabala.

„Ovo nije nasumično.“ – pomislila je u strahu i počela trčati. Nije više gledala iza sebe i nije pokušavala ništa objasniti. Prepustila se panici i sada joj je samo bilo važno što prije izaći iz proklete šume. Dok je trčala čula je zvukove sa obje strane staze. Kao da se još nešto probija kroz šumu, kao da je nešto prati. Njeno disanje je bilo potpuno kaotično. Izlaz iz šume se nazirao. Potrčala je još brže. Odjednom, osjetila je tupi udarac u nogu i stropoštala se na tlo. Osjećaj potpune nemoći ju je obuzeo dok je ležala ispružena na zemlji. Pogledala je u panici oko sebe. U ušima su joj tukli otkucaji vlastita srca. Tapkala je po tlu dok nije pod rukama osjetila panj o koji se spotakla. Vjerojatno je tu ostao od zadnjeg čišćenja staze. Polagano je ustala.

„Stara moja, a što očekuješ kada trčiš kroz šumu kao kokoš bez glave?“ – rekla je naglas, uvjeravajući sebe da ju je panika prošla.

Nastavila je hodati kroz šumu još nekoliko minuta dok se puteljak nije raščistio. Mjesec je ponovno osvjetljavao idilični seoski prizor. Bakina kuća bila je blizu i sjajila se na mjesečini. Petra je podvrnula nogavicu i vidjela ogrebotinu na koljenu. Ozljeda nije bila strašna i činilo joj se kako je dobro prošla. Nikakvih čudnih zvukova više nije bilo i sada se osjećala poprilično blesavo zbog svoje panične reakcije. Posramljena, nastavila je opreznim korakom do kuće.

IV

Vrata su se otvorila uz glasnu škripu zahrđalih šarki. Petra je odmah upalila svjetlo u hodniku i zaključala vrata za sobom. Pogledala se u ogledalo u hodniku. Njezina crvena trenirka je bila prljava na koljenima i laktovima. Krenula je u kuhinji pristaviti čaj. Stavila je ostarjeli lončić sa vodom na vatru i krenula prema hladnom dnevnom boravku. Dok je tražila rukom prekidač za svjetlo, osjetila je da nije sama. Činilo joj se da čuje nečije disanje. Baš u tom trenutku, pronašla je prekidač. Svjetlo se upalilo i oživjelo prašnjavu prostoriju. Samo nekoliko metara ispred Petre, koja je zanijemila sa rukom još uvijek na prekidaču, stajao je Dado. Pogled u njegovim očima bio je čudan. Divlji. Njegova prsa su se pomicala u ritmu teškog disanja koje je zvučalo poput stenjanja starog perverznjaka. Njegovi debeljuškasti obrazi bili su crveni, a vječito počešljana prorijeđena kosa, raščupana.

„Uzeo sam rezervni ključ od Antonete. Došao sam autom.“ – rekao je ne dopuštajući Petri da ga prva upita. – „Parkirao sam se iza kuće, da susjedi ne vide.“

Počeo se polaganim koracima približavati Petri. Ona je uzmicala dok nije leđima dodirnula zid. Pokušala je izustiti nešto. Bilo što.

„G... gdje je Antoneta?“

„Ona... spava. Neće nas smetati. Htio sam da budemo malo sami. Mislim da si i ti to željela, zar ne?“

„Dado, mislim da si dobio krivi dojam. Kužim, malo smo popili... ajmo lijepo zaboraviti da se ovo dogodilo, a ja obećajem da neću...“

„Ne seri!“ – Dado je zavrištao – „Dosta mi je tvojih pizdarija. Godinama me izazivaš sa svojim malim igricama, pogledima, dupencem. Dado je super tip, Dado je dobar. Dadu se ta igra dobrog tipa više ne igra. Evo, tu sam, uništavam svoj brak kako bih proveo jednu noć s tobom. Sto ćeš sada napraviti?“

Zanijemili su na trenutak. Stavio joj je ruke na ramena i pritisnuo je uz zid. Desnom rukom joj je obuhvatio vrat koji se činio tako krhkim da ga je mogao slomiti u trenu. Lijevom rukom je kliznuo niz Petrinu bluzu i počeo je snažno hvatati za grudi.

„Dado, nemoj.“ – rekla je Petra tiho.

Dado je samo pogledao izbuljenim očima u kojima se više nije vidjelo ništa ljudsko.

„Kasno je sada za povlačenje, Mačkice.“

Dok je to govorio, rukom se uhvatio za erekciju koja je sada već vidno napinjala njegove trošne, zamašćene traperice. Krenuo je prema njoj. Petra je čekala taj trenutak. Svom snagom mu je zabila koljeno u međunožje i odgurnula ga od sebe. Dado je zateturao uz jauk, ali brzo se pridigao. Petra je potrčala prema kuhinji. Primila se za ručicu čajnika u kojem se grijala voda točno kad je osjetila Dadinu ruku na ramenu. Okrenuo ju je naglo, a Petra mu je nespretnim pokretom bacila vrelu vodu u lice. Zavrištao je i slijepo zamahnuo desnicom koja je sletjela točno Petri na lice. Oboje su pali. Dado se prevrtao po podu držeći oba dlana preko lica. Petri je od udarca zujalo u ušima. Vrtjelo joj se. Ugledala je hodnik i ulazna vrata i na sve četiri krenula puzati prema izlazu.

„Ne ideš nigdje!“ – povikao je Dado. Dostigao ju je i uhvatio za noge. Snažno je privukao sebi, jednim pokretom je preokrenuo i bacio se na nju. Jednom se rukom branio od udaraca dok joj je drugom pokušavao spustiti hlače.
U tom trenutku začuo se snažan udarac. Crna silueta proletjela je kroz prozor dnevnog boravka koji se razletio uz prodoran zvuk slomljenog stakla. Dado i Petra sa nevjericom su gledali u ogromnog vuka koji je doskočio na klizavi tepih srušivši pritom visoku vješalicu za kapute. Odmah je pogledao prema Dadi. Ispod duge njuške iskezio je sjajne oštre zube. Leđa su mu bila povijena, snažna. Slabo svjetlo ocrtavalo je mišiće ispod pokrivača duge dlake, isprekidanog jedino starim ožiljcima. Jedan takav imao je i nisko na vratu.

Dado je odmah skočio sa noge i uhvatio se za vrata mahnito ih pokušavajući otključati. Zvijer je čekala sve dok ih nije otvorio. U dva skoka vuk je preskočio Petru i cijelu dužinu hodnika i svom težinom skočio na Dada zarivši mu očnjake u vrat. U jednom klupku životinja i čovjek našli su se na tlu pred kućom. Prevrtali su se i borili. Jednim snažnim trzajem glave vuk je odgrizao komad Dadina vrata veličine jabuke, poškropivši ulazna vrata nepogrešivim crvenim tragom smrti. Dado je pokušao vrištati, ali jedini zvuk koji je uspio proizvesti bili su zagušeni jecaji dok je bespomoćno mlatarao rukama i gušio se u vlastitoj krvi. Ubrzo se smirio. Iz rupe na njegovu vratu mogla se vidjeti para koja se u izduženom oblačiću dizala u hladnu crnu noć. Vuk se umirio. Stajao je nad umirućim čovjekom poput lovca koji pozira sa najnovijim trofejem. Pogledao je prema Petri koja se uspravila u hodniku i krenula brže bolje zatvoriti vrata. Zastala je na trenutak i pogledala zvijeri u oči.

„To nije moguće.“ – rekla je samoj sebi. – „To ne može biti on.“

Nije se mogla prisiliti zatvoriti vrata. Nije se osjećala kao da je u opasnosti. Vuk je sjeo na stražnje noge i gledao je poput vjernog psa.

„Vuk! Vuk u selu! Ljudi pomagajte!“ – začulo se iz krivudave seoske ulice, stotinjak metara od bakine kuće.

Svjetla su se počekla paliti u prozorima obližnjih kuća, a ljudi su počeli izlaziti na ulicu. Odmah potom začuo se i prvi pucanj, međutim već je bilo kasno. Vuka više nije bilo. Ostali su jedino tragovi koji su nestajali u tami šume.

Šetnja

Kada me pritisnu problemi i ne vidim rješenja, više od svega volim prošetati i razmisliti. Ne znam zašto, valjda sam bistriji u hodu. Volim šetati gradom za vjetrovita vremena, osobito kada se sprema oluja. Sunca u tom trenutku potpuno nestane sa neba. Sve boje su ugasle i doimaju se izbljedjelim sjećanjem na njih same. Vlažna hladnoća koju vjetar donosi pomiluje te po licu dodirom smrti i osjetiš kako ti žmarci gmižu kralježnicom. Veliki olovni oblaci putuju nebom poput divovskih jata golubova. Ispod njih more se pretvara u grubi pejzaž oštrih bridova, uzburkano i opasno. Zove te u se, znajući da te nikad više ne namjerava vratiti kopnu.

Jednom, dok sam baš za takva dana besciljno tumarao sivim gradom, nešto nevjerojatno se dogodilo. Već dobrih sat vremena bio sam prepušten samom sebi i svojim mukama. Preživajući u glavi sve scenarije bijega od problema koji su se baš tih dana namnožili poput kulture bakterija, nisam nalazio niti tračak nade. Bijeg je bio jedino što sam želio. Zaborav. Ipak, sigurne rute nije bilo. Činilo se kako ću morati napraviti ono čega sam se uvijek grozio – suočiti se sa problemima, uhvatiti se u koštac sa životom i prihvatiti posljedice.

Vrijeme se pogoršavalo i oluja se činila pitanjem minute. Prve zalutale kapljice nebeske vode dotakle su moje promrzle obraze i to mi je bio znak da ubrzam korak. Dok sam tako prolazio jednom mršavom uličicom, moji glasni koraci odjednom su utihnuli. Pogledao sam prema stopalima, a ona više nisu dodirivala tlo. Moje razrogačene oči nisu mogle vjerovati. Ne samo da sam izgubio kontakt sa površinom već sam se, sada već zamjetno, sve više udaljavao. Lebdio sam poviše zemlje i nezaustavljivo se penjao sve više. Uhvatila me panika. Počeo sam bjesomučno mlatarati rukama kao da tjeram zloduhe od sebe. Na trenutak sam pomislio da je sve što se događa možda san ili halucinacija. Možda je ovo slom živaca, ipak sam pod velikim stresom u zadnje vrijeme. Umirio sam se na trenutak i pogledao oko sebe. Sa moje desne strane vidio sam krov obližnje zgrade. Sa lijeve strane već sam prelazio vrh krošnje najvišeg čempresa u ulici. Automobili su ostali parkirani negdje dolje, duboko ispod mojih vezica. Već slijedeći trenutak bio sam poviše cijelog susjedstva. Pogledao sam prema jugu. Ogromna oluja progutala je već dobar dio grada i dolazila je prema meni. Moje tijelo se samo od sebe okrenulo u smjeru crnih oblaka i krenulo prema njima. Letio sam, isprva polagano kao i do sada, a onda sve brže i brže. Panika me ponovno obuzela. Izvijao sam tijelo u suprotnom smjeru, ali bez učinka. Huk vjetra samo se pojačavao oko mene i nosio me sve brže i brže prema oluji u središtu koje se sada jasno vidjela pijavica. Vitka i vijugava poput zmije, u svom podnožju je povijala i lomila stabla, prevrtala automobile i razbacivala uokolo sve što nije bilo pričvršćeno za pod. Oči su mi suzile šibane vlažnim zrakom. Bio sam joj sve bliže i bliže. Našao sam se ispred pijavice koja se nadvila nad gradom poput božanstva: veličanstvena, uzburkala, gladna. Bio sam već dosta visoko i gledao sam u mjesto gdje se spaja sa oblacima i ostavlja u njima trag kovitlanja. Stravična simfonija lomljave stakla, udara gromova, auto alarma i vjetra zaglušila je moj vrisak dok sam ulazio u oblak smrti. Najednom, zavladala je tama. Izgubio sam svijest.

Polagano sam otvorio oči i odmah ih ponovno zatvorio. Bilo je previše svjetla. Probijalo je kroz moje vjeđe. Rukama sam tražio oko sebe, činilo se kao da ležim na mokrom pijesku. Iznad mene čuli su se krikovi galebova. Polagao sam otvorio oči ponovno, ovaj put gledajući u pod. Uistinu sam bio na pijesku. Ležao sam na plaži. Bio je divan, sunčan dan. Moje tijelo nije pokazivao nikakve znakove ozbiljnije ozljede. Nisam bio u istoj odjeći kao sinoć. Imao sam kratke hlače i plastiče japanke. Stopala su mi bila uronjena u more. Pridigao sam se i pogledao prema kopnu. Mlada žena sjedala je na ispruženom ručniku i mazala se kremom za sunčanje. Njezin veliki klobuk i sunčane naočale sakrivali su joj dobar dio lica, ali i ovako sam znao da je prvi put vidim u životu. Pokraj nje ispružen je bio još jedan ručnik za plažu. Mahnula mi je.

„Hej budalice, što se valjaš po plićaku, dođi ovdje pokraj mene“

Zbunjen, pogledavao sam oko sebe. Oči su mi se brzo priviknule na sunce. Bili smo sami na cijeloj plaži. Nikad nisam bio na ovom mjestu. Obala koja se protezala na desno i na lijevo, načičkana visokim palmama, vitkim i vijugavim poput pijavica, bila mi je potpuno nepoznata. Nesigurnim korakom došao sam do nje i krenuo je pitati tko je, ali prije nego sam izustio riječ rekla je:

„Molim te, namaži mi leđa.“

Polagano sam sjeo pokraj nje i uzeo u ruku masnu tubu kreme za sunčanje za koju su se lijepila fina zrnca pijeska. Stisnuo sam je i malo tople, bijele tekućine arome kokosa mi je kapnulo na dlan. Razmazao sam je drugim dlanom i počeo joj masirati ramena. Izvijala se polagano poput mačke i počela mi pričati o planovima za ostatak dana, dobrim popustima u novom šoping centru i rezervacijama za večeru.

A ja?
Ja nisam znao je li ovo san ili java, jesam li mrtav ili živ, ali jedno sam znao: pametan čovjek nekad treba ušutjeti i prepustiti se...

Potencijalna pričica #2

Sljedećeg jutra osvanuo je divan zimski dan. Duge sjenke kuća kraćale su i nestajale kako se približavalo podne, a zubato sunce polagano je osvajalo svaki kutak kamenog grada. Pjesma crkvenih zvona zvala je jata golubova na glavni trg gdje su ih ljudi hranili, djeca pokušavala uhvatiti, a pokoji mačak vrebao iz prljavih kantuna nadajući se ulovu koji se rijetko događa.
Baš u tom trenutku, na poljanu ispred crkve sv. Ignacija uspinjala su se četiri zadihana gospodina srednjih godina. Izgledali su kao stranci. Čim su došli do daha, stali su proučavati poljanu i drevne mire koji su ih okruživali. Na tenutak se činilo kako je svaki od njih za sebe našao detalj koji ga zanima, te su tako razjedinjeni piljili, svaki na svoju stranu, potpuno zaokupljeni svojim okolišem.

Bradonja u tamnocrvenom puloveru, pozamašnog pivskog trbuha, gledao je niz kamenu repliku Španjolskih stepenica prema poljani preko koje su prošli samo nekoliko trenutaka ranije. Proćelavi gospodin koji je izgledao kao kakav srednjoškolski trener tjelesnog, promatrao je staru zgradu klasične gimnazije, vjerojatno pokušavajući razabrati ikakav smisao iz velikog natpisa na latinskom jeziku. Mršavi dugonja svoju je pažnju usmjerio ka južnom kutu poljane gdje je stajalo stoljetno stablo pitospora. U rukama je držao poveći fotoaparat koji je kožnim remenom obavijao njegov izduženi, pureći vrat. Stajao je tako sa poluotvorenim ustima, zabezeknuto gledajući u stablo sa fotoaparatom „na gotovs“ kao da svaki trenutak očekuje snježnog leoparda da proviri iz krošnje. Četvrti pripadnik vesele srednjovječne družine svoj pogled je uperio u sami vrh fasade renesansne crke i proučavao je manirom vrhunskog poznavatelja povijesti arhitekture.

Vladala je grobna tišina. Ništa nije odavalo da su četiri uglađena stranca tu sa jednom potpuno drugačijom nakanom od, na prvi pogled očitog, turističkog posjeta. Naime, debeljuškasti bradonja je promatrao raspored prozora koji su gledali na glavni gradski trg. Na tom trgu se sutra održavao glavni godišnji sastanak konzervativne stranke, zakazan za 17:00 sati. Govorilo se kako će se sam predsjednik pojaviti na tom sastanku, a njega nitko nije vidio u javnosti od nemilog događaja u kolovozu koji je na noge digao cijelu državu. Usred pomno planiranog javnog obraćanja, jedan od pripadnika osiguranja na dužnosti izvadio je pištolj i uperio ga u predsjednika. Oštar hitac je proparao toplu ljetnu noć. Predsjednik je otvorio oči i vidio napadača kako bespomoćno leži na tlu dok ga ostali pripadnici osiguranja drže i stavljaju mu lisičine. Na svu sreću, napadačevu ruku su skrenuli prije nego je opalio prema najkontroverznijem državniku od osamostaljenja države. Ipak, neka šteta je napravljena. Fotografija predsjednika koji bespomočno žmiri, zgrčen od straha, obišla je medije brzinom svjetlosti. Po ulici se pričalo kako je prvi čovjek države na trenutak čak izgubio kontrolu nad svojim mjehurom u toj opasnoj situaciji. Jako negativan publicitet za tog konzervativnog državnika.

Mršavac je imao zadatak sve fotografirati, a posebnu pažnju trebao je posvetiti potencijalnim rutama za bijeg u slučaju Plana B. Njegov izgled knjiškog moljca nije dao naslutiti kako se radi o čovjeku kojega su se svojedobno najviše bojali u vladinoj Agenciji za domaću sigurnost. Njegov zabezeknuti izraz lica krio je hladnu analitičnost kojom je pristupao svakoj operaciji ovog tipa, a odradio ih je mnogo. Neke čak i u inozemstvu.

Ostala dvojica, inače prvi rođaci, bili su stručnjaci za sigurnosne sustave i eksploziv. Skupina ih je našla preko krtice u policiji koji ih je zamjetio prilikom hapšenja grupe pljačkaša draguljarnica. Njihovi talenti nisu ih spasili od dugih zatvorskih kazni koje su dodijeljene svakom od članova grupe. Novinski naslovi su govorili o najvažnijem suđenju desetljeća. Izuzevši politička suđenja, naravno. Njih nije prestigao čak ni poznati slučaj „Karlovačkog kanibala“, Josipa Jekavca iz 2016. Nitko u ovoj državi već godinama nije konkurirao političarima po pokvarenosti i gadostima.

Debeljuškasti dječačić zajapurenih obraza, spavao je u naručju svog oca dok je ovaj grlato pjevao sa ostatkom dnevnog boravka. Zadimljena soba, ostaci pečenja na stolu i razgaljeni glasovi; vrhunac kućne zabave u krugu prijatelja. Bila je to uglavnom složna obitelj. Očeva plaća, zarađena u inozemstvu, tih godina je bila dovoljna da osigura pristojnu egzistenciju cijeloj obitelji, a kad se računici pribroji i stalni majčin posao u državnoj službi, nije ni čudo da se krug obiteljskih prijatelja držao na okupu. Male razmirice je lako ugušiti debelim pokrivačem financijske izvjesnosti.

Dječačića su prebacili u sobu gdje ga je majka ušuškala u topli pokrivač sa uzorkom bubamara. Njegova kosa, nadimljena dimom cigareta, upala je u mekani pernati jastuk.

«Spavaj ljubavi, sutra ćemo u šetnju, ja, ti i baka.» - šapnula je majka kad je malac provirio na jedno pospano oko, iznenađen promjenom okoline.

«Mama, hoće li u nas biti rat?»

Sanja je problijedila. Trgnula se iz udobne omamljenosti izazvane domaćim vinom kao da je netko ošamario. Premda je dječak ponovno zatvorio oči i možda već spavao, osjećala se kao da mu duguje odgovor. Stajala je pred usnulim djetetom poput školarke pred tablom. Nijema. Napokon je netko to izgovorio. Rat. Kakva grozna riječ za prevaliti preko usana. Mnogo se ljudi toga bojalo, mnogi su to naslućivali, ali u njihovoj kući se o tome nije pričalo. Nisu htjeli o tome razmišljati, a nije ni ona. Pitanje njenog petogodišnjaka joj je stisnulo želudac u bolni čvor. Uvijek je tako u životu. Uvijek te najneugodnije stvari dostignu kada im se najmanje nadaš.

«Ma neće ljubavi, odakle ti to?»

Spavao je. Sagnula se i poljubila ga u čelo prije nego je na prstima izašla iz sobe. Zastala je u mračnom hodniku i naslonila se leđima na hladan zid. Iz dnevnog boravka dopiralo je:

«Večeras je naša fešta. Večeras se vino pije...».

Veseli, neusklađeni glasovi su i dalje odzvanjali stanom. Da su čuli malog, možda bi i oni sada šutjeli. Vrpoljila se tako trenutak ili dva u uskom hodniku dok nije napipala polupraznu kutiju Marlbora u muževu kaputu obješenom kraj ulaznih vrata. Zapalila je cigaretu još u hodniku jer se mrzila boriti sa vjetrom koji je te večeri bio posebno hladan i prodoran, gotovo zlokoban.

Izašla je ispred stana i naslonila se na ogradu trećeg kata tamnosmeđe zgrade u nizu tamnosmeđih zgrada. Ponos lokalnih građevinara. 1976. kada su najavili gradnju, govorilo se o najmodernijem naselju na obali Jugoslavije. Stanovi su bili gotovi točno u roku. Taman na vrijeme da Titov izaslanik, gospodin Milajdžić, osobno dođe prerezati vrpcu i poželjeti sreću budućim stanarima. Kasnije su neki od njih otkrili određene nedostatke u svojim stambenim jedinicama poput sanitarija koje nisu bile spojene na kanalizaciju ili pojedinih soba u kojima je ostavljen goli betonski pod, ali datum posjete gospodina Milajdžića ovom dijelu države je već odavno zakazan. Nije se moglo očekivati od građevinara da uglednog izaslanika pošalju nazad u Beograd sa vijestima o neobavljenom poslu. Neke stvari su jednostavno prekrili i pozavršavali uz pokoji prečac u poslu, a nakon odlaska gospodina izaslanika i državne televizije vratili su se završiti svoj posao pošteno. Ipak, kako se radilo o povećem kompleksu zgrada, nisu se baš uspjeli vratiti u sve stanove. Bilo je malo pomutnje oko toga što sve nisu završili, a i doba godišnjih odmora se približavalo. Sve u svemu, neki ljudi možda i nisu dobili savršene stanove, ali imali su saznanje da žive u vrhunski uređenom zdanju, ponosu Socijalističke republike Hrvatske.

Pustila je da joj hladni vjetar odnese misli duboko u noć. Nastojala je ostati prazna. Dan je bio dug i naporan i sve što joj je sada trebalo je malo mira. Društvo će se početi razilaziti za kojih sat, dva, a i muž joj je obećao da će večeras on pospremiti. Najvjerojatnije neće, ali eto, nikad se ne zna.

Baš kada je bacila opušak, te iz okreta posegnula za kvakom, čula je kako se na katu poviše otvaraju vrata. Ubrzani koraci spuštali su se stubištem koje je prolazilo točno ispred njezina stana. Zastala je na trenutak iz čiste znatiželje. Prvi je sa gornjeg kata provirio dječak od svojih 9 godina noseći poveću školsku torbu na leđima. Ustuknuo je na trenutak vidjevši susjedu kako nijemo stoji u polumraku, a zatim nastavio hodati još brže. Potom se ukazala njegova majka. Bila je obučena u debeli zimski kaput. Njezina valovita plava kosa padala joj je preko lica dok je sa obje ruke teškim pokretima njihala poveću putnu torbu u ritmu svojih koraka. Prošla je pokraj Sanje ne primjetivši je. To je bila žena susjeda Milana sa četvrtog kata. On je radio u miliciji. Doselio se iz Čačka još kasnih sedamdesetih nakon što je završio vojni rok u lokalnoj kasarni. Bio je to pristojan čovjek, nikad previše prisan sa ostatkom susjedstva, ali uvijek pristojan i kulturan. Milan je pažljivo koračao niz stepenice, zastavši na trenutak ispred svoje susjede u mraku. Na trenutak se činilo kako mu je jako neugodno što je susreo. Nosio je veliki kožni kofer u desnoj i putnu torbu u lijevoj ruci. Čuo se samo vjetar. Milan je kimnuo glavom u znak pozdrava i tiho produžio svojim putem. Sanja je također kimnula, ali prekasno. Cijela obitelj je već koračala preko dvorišta do svoje Zastave koja se već ozbiljno spustila pod težinom paketa svezanih na krovu. Dječak i žena su se brzo sklonili sa hladnoće u „Stojadina“, a Milan je nervozno trpao kofer i torbe u prtljažnik, mučeći se sve smjestiti. Nakon što je zatvorio prtljažnik, dugo je stajao na vjetru i zurio u svoj stan prije nego je sjeo na vozačko mjesto, upalio automobil i krenuo u mrak.


Niti dva mjeseca nakon te noći počeo je rat.

dobro vas našao

Sjedio je kao smrznut pred spljoštenim monitorom i piljio kroz njega manirom ukočenog leša. U mračnoj sobi koju je blijedo osvjetljavao tek taj majušni monitor je već postajalo poprilično hladno i dobro da jest, jedino ga je hladnoća mogla natjerati da nešto. Naime, nakon nekoliko tjedanja premišljanja i prenemaganja, otvorio je svoj novi blog – treći u svom životu. Prva dva su služila kao ispušni ventil i svoju su namjenu dobro odrađivala dok ih se nije zasitio. Ovaj treći bi trebao biti nešto malo više od privatnog kutka za vrištanje. Ovaj blog je otvorio jer mu je pisanje počelo strašno nedostajati u životu. Oduvijek je žudio za kreativnim medijem kroz koji se mogao izraziti, ali kao osoba bez posebnog talenta za bilo što, te sa jako krhkim strpljenjem, teško se hvatao u koštac sa bilo kakvim discipliniranim pristupom postupku stvaralaštva. Ipak, pisanje je nekako ostalo njegov suputnik kroz sve te godine: od tinejdžerskih dana punih frustracija i emocionalnih uspona i padova, kroz burne studentske dane, depresivne godine prvih zaposlenja i počinjanja od nule, sve do danas.

„Početi bilo što u životu je teško“ – pomislio je.

Uvijek se usredotočavao na ono teško i negativno. Nije to smatrao osobitom manom, više karakternom crtom od koje nema smisla bježati, a ako ste mu pokušali objasniti da se pozitivnim pristupom možda može postići više, samo bi odmahnuo rukom.

„Nema ništa trezvenije od identificiranja opasnosti i prijetnji prije prvog koraka u bilo kakvom životnom projektu. Zajebi te 'Think Pink' gluposti.“

Sva sreća da preduvjet za pisanje nije vesela narav...